Visoke Tatre - oktobar 1999. god.

Posle duže pauze, usled ratnih dejstava, Pobeda ponovo na starim stazama uspeha. Obnovljene su pripreme za uspon na najviši vrh Afrike, Kilimandžaro. Planinari ovog Društva su, početkom oktobra boravili na Visokim Tatrama u Slovačkoj. Osvojeni su značajni vrhovi. Sve se odvijalo pod vođstvom Vlade Matkovića.

Pošli smo 30. septembra 1999. godine u 23 sata. Pre podne sledećeg dana proveli smo u potrazi za planinarskom i alpinističkom opremom u Budimpešti. U večernjim satima smo već bili u Slovačkoj. Smestili smo se u zamak "Slovačke plovidbe" između Niskih i Visokih Tatra. Pred spavanje smo održali kraći sastanak u vezi uspona na Lednički štit. Dogovorena je taktika uspona i vrsta opreme koja će se nositi. Kako nismo znali kakvi su uslovi na planini, a nismo želeli ništa da rizikujemo, odlučili smo da nosimo svu opremu potrebnu čak i za zimske uslove. U rančevima su se našle dereze, cepini, užad, pojasevi…

Sedam sati izjutra, 2. oktobar, krenuli smo, autobusom, ka Visokim Tatrama. U 9 smo već bili u Starom Smokovcu. Vozom smo dosegli visinu od 1250 metara. Tačno u 9.50 počeo je uspon na Lednički štit. Grupa je brojala 16 ljudi. Dan je bio vedar i topao. Prvi deo staze vodio je kroz borovu šumu. Oko 10 sati bili smo kod planinarskog doma Zamkovskeno chata na 1475 m. Kraći odmor i krenuli smo dalje.
 
Planinarski dom Teryho chata
Planinarski dom Teryho chata (foto Z. Škorić)
Nakon sat i po dostigli smo visinu od 2015 m i doživeli ambijent malih vodopada koji povezuju ogromna lednička jezera. Bili smo kod doma Teryho chata i sa zaprepašćenjem posmatrali uspon dvo
jice alpinista na stotinama metara visoku stenu odmah iznad. Rečima se ne da opisati osećaj uzbuđenja i divljenja prema ovim hrabrim penjačima. U podne je nastavljeno naše dalje penjanje. Išli smo stazom, a zatim i strmim siparom, koji nas je prilično umarao. Na prevoju nas je ledeni vetar podsetio da smo došli na visinu od 2372 m. Bilo je tačno 13.35. Odatle uspon nije markiran i poslali smo dvojicu planinara ispred grupe da pronađu najbolji smer daljeg napredovanja. Jedan član grupe je, zbog umora, ostao na prevoju. Sa vrha su se vraćali dobro opremljeni alpinisti. Njihov izgled nam je nagoveštavao da uspon na sam vrh nije nimalo naivan. 
 
Mali Lednički Štit
Mali LedniČki Štit (2602 m) (foto Zoran Karić)
Prateći našu izvidnicu u 14.35 sati petnaest planinara je stalo na vrh malog Ledničkog štita 2602 m. Odatle se pružao pogled na masiv i greben koji vodi ka glavnom vrhu. Odmah nam je bilo jasno da brojna grupa ne može tako brzo i lako da dosegne vrh. Naša "izvidnica" – Lambros Hudeludis i Zoran Karić su, sa svom opremom uz dozvolu vođe, ipak krenuli na prečenje grebena. Stavljeni su pojasevi, pripremljeni karabineri, pregledana užad… Posle oko 35 minuta opreznog penjanja stajali smo na vrhu – 2627 m.
 
Uspon na Lednički Štit (2627 m)
Uspon na Lednički Štit (2627 m)-foto Z. Škorić
Tamo su nas dočekala dvojica Slovačkih alpinista. Pozdravili smo se i naizmenično slikali. Povratak je bio još naporniji. Ubrz
o se grupa sastala na prevoju. Silazak je bio brz. Zbog razlike u kondiciji grupa se razdvojila. To nikome nije smetalo,  jer je staza bila poznata i bezopasna. Prvi deo grupe je stigao na vreme na žičaru. Poslednji su zakasnili i morali su se peške spustiti poslednjih 250 metara. U Starom Smokvcu smo se svi našli. Ubrzo smo stigli u odmaralište i prespavali.

Nedelja, 3. oktobar, 6 sati ujutro. Ustali smo i spremili se. U 7 sati, ovaj put veća grupa od 28 planinara, je krenula autobusom put Tatra. Cilj nam je bio Koprovski štit. Ostali su išli u turističko razgledanje mesta Štrpsko Pleso. U 8.15 smo pošli na uspon, sa visine oko 1300 m. Prvo smo prošli četinarsku šumu, blago uzbrdo. Posle sat vremena izbili smo pred veliko jezero Popratske Pleso i planinarski dom Kapilana Moravku chata na 1500 m. Odatle je krenuo malo jači uspon. Na 2000 metara smo izašli u jednu dolinu. Ovde je vetar veoma jako duvao.
 
Jezero na Vis.Tatrama
Jedno od mnogobrojnih jezera na Visokim Tatrama (2000m) - foto Z. Karić
Okolna jezera su se talasala i davala sliku uzburkanog
mora. Bilo ih je nekoliko. Temperatura je bila oko 5 stepeni, ali je subjektivni osećaj hladnoće bio mnogo jači. Kod jezera je 6 članova ekipe odustalo od daljeg uspona. Ostalih 22 planinara je pošlo ka prevoju. Ubrzo smo izašli na Koprovske sedlo na 2180 m. Oblaci su se brzo kretali i davali sliku opšteg haosa. Čas smo bili totalno zaslepljeni, a već drugi tren su nam se otvarali neverovatni vidici. Posle kraće pauze napali smo vrh.
 
Koprovski štit
Grupa planinara na vrhu Kopovski Štit (2363 m) - foto Z. Karić
U 15.05 sati svih 22 planinara je bilo na Koprovskom štitu 2363 m. Vetar je bio tako jak da smo u pojedinim trenucima bi
vali prosto bacani na kolena. Sa druge strane planine videla su se jezera i drugi vrhovi. Plašeći se kiše, kratko smo se zadržali na vrhu. Usledio je brzi silazak. Kao i prvog dana i ovde je došla do izražaja šarolikost grupe i razlika u kondiciji. Grupa se razvukla, ali bez opasnosti da se ikome bilo šta desi. Povratak je bio istom stazom. U 18 sati svi smo bili kod autobusa. Krenuli smo u našu "bazu".

Zatim je usledio vrlo naporan put. Naime, iste večeri u 23 sata pošli smo ka Mađarskoj. Granicu smo prošli dosta brzo i u Budimpešti bili oko 4 sata izjutra. Dok nije svanuo novi dan spavali smo u autobusu. U Budimpešti smo ostali do 14 sati. Obavljena je kupovina mnoge planinarske i alpinističke opreme. Put do Jugoslavije smo, zbog umora, uglavnom prespavali. U Beograd smo stigli oko 22.30.

Cela akcija protekla odlično. Svako je svoj deo posla obavio kako treba. Vozači su odlično vozili, planinari planinarili... Sa Pobedašima, u ovoj akciji je učestvovalo i dvoje Novosađana, kao i nekoliko članova drugih društava.
 
 
Beograd
5. oktobar 1999. god.
Karić Zoran, 
PD "Pobeda", Beograd
zkaric@telekom.yu


 Početna strana